Citroën Traction Avant je limuzina s četvero vrata, s motorima sa četiri ili šest cilindara, koje je proizvodio francuski proizvođač Citroën od 1934. do 1957. godine. Proizvedeno je oko 760.000 vozila, a dizajnirali su ga André Lefèbvre i Flaminio Bertoni krajem 1933. i početkom 1934. godine..

Dok su pogon na prednje kotače i neovisni ovjes već bili uspostavljeni na masovnom tržištu od strane Auto Uniona i nekih drugih proizvođača, Traction Avant je bio pionir u masovnoj proizvodnji samonoseće karoserije. Osim toga, automobil je također rano uveo upravljanje zupčastom letvom.

Iako je ime automobila naglašavalo njegovu isporuku snage s pogonom na prednje kotače (“Traction Avant” doslovno znači “prednja vuča”), automobil se isticao svojim mnogo nižim profilom što je omogućeno time što nema šasiju ispod karoserije automobila i to ga vizualno jasno razlikuje od njegovih suvremenika.

Traction Avant se u Europi relativno kasno pojavio na rastućem tržištu automobila s pogonom na prednje kotače, natječući se s dobro etabliranim modelima DKW-a i Adlera. Inače, pogon na prednje kotače pojavio se u prethodnom desetljeću kod proizvođača luksuznih vozila Alvis, koji je u Velikoj Britaniji proizveo Racing FWD 1928. godine, i Cord, koji je u Sjedinjenim Državama proizvodio L29 od 1929. do 1932.godine.

Specifičnost konstrukcije Traction Avant-a bila je samonoseća karoserija što rezultira lakšim vozilom i danas se koristi za gotovo sve konstrukcije automobila. Većina drugih automobila tog doba bila je bazirana na zasebnom okviru (šasiji) na koju je postavljeno tijelo (karoserija).

Ova samonoseća karoserija uštedjela je 70 kg čelika po automobilu. Uvedena je i masovna proizvodnja, koristeći inovativnu tehnologiju kupljenu od američke tvrtke Budd Company. Smanjenje težine bila je Citroënova prednost koju tadašnji proizvođači nisu imali.

Na ovaj način proizvodnje mnogi su gledali s velikom sumnjom u snagu i izdržljivost karoserije. Čak je uvedena i jedna vrsta crash testa. Test je bio vožnja automobila s litice, kako bi se ilustrirala njegova velika inherentna otpornost.

Ovjes automobila je bio vrlo napredan za to vrijeme. Prednji kotači bili su neovisno ovješeni, koristeći torzionu šipku i dvostruku vilicu, u vrijeme kad je većina suvremenika koristila dizajne s krutim osovinama i lisnatim oprugama.

Budući da je bio znatno lakši od konvencionalnih dizajna tog doba, postići brzinu od 100 km/h nije bio problem, a potrošnja goriva je bila prihvatljivih 10 litara na 100 km.

Izvorni model bio je limuzina s međuosovinskim razmakom od 2910 mm i motorom od 1303 cm³, ovaj model se zvao 7A. Svi modeli imaju prednja „kontra“ vrata sa stražnjim konvencionalnim vratima. Nakon samo 2 mjeseca, s oko 7.000 proizvedenih automobila, 7A je u lipnju 1934. zamijenjen sa 7B koji je koristio motor veće snage od 1529 cm³. Proizvođač je također iskoristio priliku da riješi neke druge dječje bolesti.

Do rujna 1934. godine proizvedeno je 15.620 komada modela 7B prije nego što ga je u listopadu 1934. zamijenio 7C s motorom od 1.628 cm³.

Kasniji modeli bili su 11CV (lansiran u studenom 1934.godine), koji je imao četverocilindrični motor od 1.911 cm³, i 15/6 (lansiran u lipnju 1938. godine, s šestcilindričnim motorom od 2.867 cm³.

Zanimljivo je da je 1954. godine taj 15/6 model korišten kao testna platforma za hidropneumatski ovjes koji je predstavljen na revolucionarnom Citroënu DS19.